Tuzne ljubavne price

Ovde možete postaviti tužne ljubavne priče...

Ewo prve od mene:

Lea i Martin su se znali od 5-tog razreda osnovne skole.Otkad se znaju izmedju njih uvijek postoji "ono nesto"... Njihova ljubav se rasplamsala u prvom razredu srednje skole...kada su zajedno upisali opstu gimnaziju... Ta skola ih je zauvjek spojila...Njihovi roditelji,profesori prijatelji su prihvatili ovu prelijepu mladenacku ljubav iako su bili jako mladi... Lea i Martin su dane provodili zajedno ispunjavajuci ih poljubcima,zagrljajima i slatkim tajnama... Svaki trenutak proveden zajedno ih je zblizavao svakog dana sve vise... Jednog dana Lea se nije osecala dobro i mama je odvela doktoru na pregled.Njegov izraz lica nije ohrabrivao ni Leu ni njenu mamu.Doktor im je saopstio ruznu vest:Lea je imala tesku bolest srca i trebala je hitno transplataciju... Najveci problem je bio sto nije bilo donatora...Martin jedugo cekao Leu i kada je vidio onaku bledu znao je da nesto nije u redu...Lea ga je odvela na njihovo zajednicko mjesto i dok je prikrivala suze sve mu je ispricala.Martin je osjecao kao da mu se srusio cijeli svjet,imao je jaku potrebu da zaplace ali znao je da ne smije-znao je da mora biti jaci-radi svoje Lee... I tako su dani prolazili a Martin i Lea su svaki dan provodili zajedno...on se trudio da Lei udovolji u svemu mada je to nekad bilo nemoguce a Lea je pokusala da bude jaca od bolesti... Martin je znao da to sto radi nije dovoljno...Jednog dana Lea je primila poziv u kojem su joj rekli da su nasli donatora i da za 2 dana ima operaciju...Bila je presretna jer je to znacilo da ce za 2 dana biti zdrava i ponovo ce moci uzivati u svim carima zivota-zajedno sa Martinom...Kada mu je to rekla on je samo zagrlio kao da im je to prvi i poslednji put da se vide... Dva dana su brzo prosla i Lea je otisla na aerodrom a sa njom njeni roditelji,prijatelji i naravno MARTIN...Sa svima se pozdravila i obecala im da ih nece napustiti...Njen avion je skoro poleteo... Zadnje sto je Lea vidjela je bilo tuzno Martinovo lice... Operacija je prosla savrseno...Lea se polako oporavljala i nakon 3 dana je dobila dozvolu da se vrati kuci... Dok je cekala da joj aviom poleti jedino je mislila na Martina kako ce se opet videti mada je bila tuzna jer je svih tih dana nije nijednom nazvao... Roditeljima nije nista govorila a ni oni nisu njoj...Napokon je dosla u svoj radni grad!Bila je presretna... Gledala je kroz prozor i trazila Martina...Nije ga videla...Kada su sisli sa aviona, vec tuzna Lea,upita mamu:GDJE JE MARTIN?!-mama je blijedo pogleda i oci joj se napunise suzama... Lea je zapita sta joj je...A mama je kroz plac upita:ZAR NE ZNAS KO TI JE DAO SRCE?!?!?!

you,,,,,,,,,,,,,,kako tuzno

Ajoj Bash je tuzno!!

uopste nisam ocekivala ovakav kraj ...

Da, priča je jakooo tužna...

Postavljajte i vi neke tužne ljubavne pričice, a ako već nećete da budu tužne, mogu jednostavno biti ljubavne priče...

- Jednog dana u novinama je osvanula prica da se djevojka bacila sa nebodera zbog voljenog mladica, prije smrti napisala mu je oprostajno pismo:
"Dva svjeta mi smo, nikad skupa mogli biti nismo, kraj tebe sam se osecala kao ptica u letu, bio si mi sve na svijetu! Voljela sam svaki dio tebe i zbog toga proklinjala sebe. Pratila sam svaki korak tvoj i prizeljkivala da si samo moj, ali tebi je vaznija bila droga gledao si u nju kao u Boga. Voljela sam ocaj na tvom licu dok si svugdje sa sobom nosio spricu. Kolike sam noci proplakala moleci Boga da te izbavi iz pakla toga! Zbog tebe sam skoro ubila dok te druga pred mojim ocima ljubila! Svake noci u mislima su mi bile te tvoje smedje oci... Htela sam te preboljeti, htela sam te prestati voljeti, htela sam te zaboraviti pomocu pica, ali sam te opet osjecala u svakom djelu svoga bica. Cim sam te ugledala... smedja kosa, smedje oci... znala sam da bez tebe necu moci. Zbog tebe sam morala kroz pakao proci i do ove tacke doci. Bio si mi ljubav prva, a ja za tebe od ljubavi ni mrva. Nosila sam te u krvi, a sad ce s njom da se hrane crvi! Kad se vrate lastavice jata vise nece biti mojih ruku da se smjeste oko tvoga vrata. Molim te shvati, svu srecu zelim ti ja, ali ne zelim sama vise cekati sumorne zore, ovo je jedini izlaz iz ove nocne more! Znaj da te ne krivim za to sto sam te voljela a ti mene nisi. Samo te jedno molim... povremeno mi na grob donesi jedan cvijet, jer ipak si bio sav moj svijet!!!"
- Nakon dva dana u novinama osvane prica: Na grobu djevojke nadjose les mrtvog mladica. Obitelj sto je donijela cvijece svojim mrtvim nasla ga je sa nozem u prsima. Kad je dosla policija, ustanovila mir, u njegovoj ruci nasla je krvav papir.
" Ja sam volio tebe, al me ovaj zivot nepovratno sjebe. Gadim se sam sebi jer pravu ljubav nisam mogao pruziti tebi. A volio sam te, svjedok mi Bog, sad kad te nema kao da nemam nikoga svog. Gurao sam te stalno od sebe, jer nisam zelio unistiti tebe. Nisam htio da patis, a hiljadu puta sam pozelio da mi se vratis! Ljubav je kuja koja te na sve nacine sjebe, ljubav je ona guja koja te odvojila od mene... Ne zelim vise biti tuge i boli rob, jedna zelja mi je da s tobom djelim grob. U zoru kad mi srce prestane da lupa, kad nismo mogli za zivota, U SMRTI CEMO BITI SKUPA... "

shta droga uchini od choveka...

jako tuzne price

da, jako ... nemojte se plasiti, postavljajte ...

Djevojka i momak se voze na motoru...

DJEVOJKA: "Nemoj tako brzo voziti, smanji..."
MOMAK: "Ne, baš nam je dobro."
DJEVOJKA: "Nije mi dobro, molim te..."
MOMAK: "Kaži mi da me voliš..."
DJEVOJKA: "Volim te i ti to znaš."
MOMAK: "Zagrli me..." (djevojka zagrli momka)
MOMAK: "Skini mi kacigu sa moje glave i stavi sebi na glavu, molim te..." (i djevojka to učini)


SLIJEDEČE JUTRO U NOVINAMA:
"Motor je imao saobračajnu nesreću, jer su otkazale kočnice.
Na motoru su bile dvije osobe.
Jedna je poginula, a jedna je preživjela..."

A PRAVA ISTINA JE:
Momak je na pola puta shvatio da su kočnice otkazale, ali nije želio da kaže djevojci. Želio je posljednji put od nje čuti riječi VOLIM TE, i posljednji put osjetiti njen zagrljaj. Zatim joj je rekao da stavi njegovu kacigu, jer je znao da će onda ona preživjeti... iako je to značilo da će on poginuti...

VOLIO JU JE VIŠE OD SVOG ZIVOTA...

Sutradan je djevojka presjekla vene...
VOLJELA GA JE VIŠE OD SVOG ŽIVOTA

VOLELA JE DROGU,A MOZDA I MENE...

Bilo je decembarsko jutro, hladno, sumorno i sa pahuljama na prozorima.Gledao sam moju Sofiju kako spava i milovao je po kosi, bila je poput andjela...poljubio sam je na njen slatki nosic i rekao:” Budi se spavalice”...otvorila je svoje okice i protegnula se.''Dobro jutro voljeni moj''...poljubila me i ustala koracajuci prema kupatilu,ostao sam u kupatilu gledajuci je,.Imala je divne obline,i dobar ten.Kosu dugu,kao lan.-“Srce,jesi mi spremio kafu”...cuo sam je dok se umivala...ustao sam, otisao u kupatilo i zagrlio je oko struka nezno je ljubeci po njenim golim ledjima...Znao sam da su nam to poslednji dani jer je studirala u Sarajevu tako da bi se vidjali samo 2-3 puta u mesecu, sto meni nije bilo dovoljno, uopste.Pomisao da ce se vec sutra vratiti u Sarajevo i da se moram rastati od nje jedno dve do tri nedelje ubijala me nacisto….!!!
.....
”Volim te” govorila mi je...verovao sam joj sve do tad, a onda…..Proveli smo dan u krevetu,a onda negde predvece ona je pocela pakovati svoj kofer.Bio sam tuzan,kao da mi se sve rusi preda mnom.Otisla je...nisam to mogao zamisliti,zivot bez nje...vise puta sam joj nudio brak,ali htela je zavrsiti svoje studije.Zvao sam je i culi smo se skoro svaki dan.Moj najbolji drug je studirao sa njom takodje,i javljao mi je da je vidja i da nema nikoga u Beogradu.i da kad izlazi,izadje samo sa drugaricama.Zvonio mi je telefon,bio je sakriven broj...mislio sam da je ona,ali nije...bio je to Stevan koji mi je rekao: ,,E brate sta ima,zovem te samo da ti kazem da sam sada video Sofiju sa nekim frajerom u nekom autu.Nazvao sam je istog trenutka,ne cekajuci da Stevan zavrsi svoj razgovor,ali nije mi se javljala...zasto mi je to uradila?Da li jedna osoba moze povrediti tako surovo nekog?Tesio sam se,misleci da joj je mozda neki drug...zvao sam je ceo dan i celu noc,ali od odgovora nista...slao sam poruke da se javi i dalje nista...sve do jednog dana...Bio sam ocajan i nisam zeleo nikoga da vidim.Po prvi put u svome zivotu patio sam zbog jedne devojke...srce mi se lomilo...Stiglo mi je pismo,bilo je od nje.Pisalo je sledece:
VOLJENI MOJ, PISEM TI ZADNJI PUT...ZELIM DA ZNAS DA JE MEDJU NAMA KRAJ,TI NE MOZES NISTA DA MI PRUZIS.JA SAM SRECNA OVDE I NE NAMERAVAM DA SE VRACAM TAMO!!!UPOZNALA SAM ALEXA,ON JE SVE STO SAM TRAZILA,ONO STO MI TI NIKAD NISI PRUZAO...NE,NE PRICAM O LJUBAVI,TO SAM UVEK IMALA OD TEBE,ALI NISTA VISE...A OD LJUBAVI SE NE ZIVI DRAGI...ZATO SVE NAJBOLJE U DALJEM ZIVOTU I >ZBOGOM<''
Plakao sam kao dete,i brisao suze,nisam mogao shvatiti kako da toliko patim zbog jedne devojke.tesio sam se, da ipak ona to nije mislila ozbiljno.Stevan me je nazvao nedelju dana nakon naseg zadnjeg razgovora,rekao mi je da je vidja po lokalima u losem drustvu i da se DROGIRA...a da je drogom snabdeva upravo Alex.Inace Alex je bio Rus,Imao je puno problema bas zbog droge,pa je pobegao u Beograd.Nisam mogao verovati...Bio sam razocaran i postavljao sebi milion pitanja,i cak osudjivao sebe zasto sam je pustio da ode...2 meseca kasnije,Stevan je dosao do mene i doneo mi pismo...pisalo je:
VOLJENI MOJ,POSTO MI NIJE JOS DUGO OSTALO OD ZIVOTA ZELIM TI RECI DA SAM TE VOLELA,DA TE VOLIM I DA CU TE VOLETI I NA DRUGOM SVETU...ZAO MI JE STO TI NISAM MOGLA PRUZITI NISTA OSIM NASIH LEPO PROVEDENIH TRENUTAKA,ALI SADA JE VEC KASNO DA SE SVE VRATI UNAZAD.MENE JE SAD JEDNA JACA SILA UZELA U SVOJE RUKE-DROGA!!!POSTALA SAM ZAVISNA,I NE ZELIM DA ME VISE IKADA VIDIS OVAKVU...A KAKO NI JA TEBE NE MOGU VIDETI...OSTALO MI JE JEDNO RESENJE...SMRT!TAKO VISE NECU PATITI,A I SKRATICU SEBI MUKE---VOLJENI BUDI MAKAR TI DOBRO KAD JA NISAM MOGLA.ZAUVEK TVOJA....SOFIJA!
Kad se Stevan vratio u Beograd javio mi je da nje vise nema i da su je nasli na ulici mrtvu.Nisam mogao to izdrzati.u nasoj sobi video sam samo njen lik,kao da me je zvala da dodjem kod nje...da je pratim na onome svetu...to sam i uradio...otisao sam na njen grob i zavrsio sa svojim zivotom...bez nje mi ne vredi ziveti...

Straaaasnoo!!!

Nije to bio mali grad kao ostali bio je to veliki grad u kojem stalno sreæeš neke nove ljude koji se vole.Ali to se desilo na jednoj žurci na kojoj su se oni upoznali.Gledajuæi je on je osjetio da je voli.Bila je to ljubav koja vjeèno traje.Na njihovom prvom sastanku on je poljubio i od tada su se svugdje pojavljivali zajedno.On je studirao pravo a ona medicinu.Sluèajno je za svoju ljubav rekla prijateljici,nije ni slutila da æe njena prijateljica uništiti njihovu ljubav jer mnoge djevojke su maštale o njemu.Svakog dana su joj govorile da je on ne voli i kako ima drugu.Te prièe su je natjerale da posumnja u njihovu ljubav.S teškom namjerom je odluèila da o tome poprièa sa njim i na kraju je rekla:moram ti reæi da imam drugog sa kojim sam veæ dugo,ove dane koje sam provela sa tobom pamtiæu zauvijek..on je stojao kao ukopan,to nije oèekivao,jedino što je rekao bilo je dozvoli da ti za svaki roðendan poklonim buket crvenih ruža,sjeti me se ponekad rekao je i otišao.Kako su dani prolazili ona je uvidjela svoju grešku i pokušavala ga je naæi ali njega nije bilo,jedina nada bio je njen roðendan.Kada je došao taj dan neko je zazvonio bila je to curica koja joj je uruèila buket i otišla...isto je bilo i iduæeg roðendana samo je tad bio mali djeèak i u cvijeæu je tada našla poruku "Draga gospoðice sretan vam roðendan",ali sad je bilo pismo i sasvim drugi rukopis,"pošto sam prilièno ostario i ne znam hoæu li doèekati vaš iduæi roðendan moram vam odati tajnu,moj sin se objesio istog dana kada ste ga ostavili i ostavio mi je poruku da vam za svaki roðendan poklonim buket ruža i još jednom sretan vam roðendan!!!!!!!!!!"

Sladja wrote:

Nije to bio mali grad kao ostali bio je to veliki grad u kojem stalno sreæeš neke nove ljude koji se vole.Ali to se desilo na jednoj žurci na kojoj su se oni upoznali.Gledajuæi je on je osjetio da je voli.Bila je to ljubav koja vjeèno traje.Na njihovom prvom sastanku on je poljubio i od tada su se svugdje pojavljivali zajedno.On je studirao pravo a ona medicinu.Sluèajno je za svoju ljubav rekla prijateljici,nije ni slutila da æe njena prijateljica uništiti njihovu ljubav jer mnoge djevojke su maštale o njemu.Svakog dana su joj govorile da je on ne voli i kako ima drugu.Te prièe su je natjerale da posumnja u njihovu ljubav.S teškom namjerom je odluèila da o tome poprièa sa njim i na kraju je rekla:moram ti reæi da imam drugog sa kojim sam veæ dugo,ove dane koje sam provela sa tobom pamtiæu zauvijek..on je stojao kao ukopan,to nije oèekivao,jedino što je rekao bilo je dozvoli da ti za svaki roðendan poklonim buket crvenih ruža,sjeti me se ponekad rekao je i otišao.Kako su dani prolazili ona je uvidjela svoju grešku i pokušavala ga je naæi ali njega nije bilo,jedina nada bio je njen roðendan.Kada je došao taj dan neko je zazvonio bila je to curica koja joj je uruèila buket i otišla...isto je bilo i iduæeg roðendana samo je tad bio mali djeèak i u cvijeæu je tada našla poruku "Draga gospoðice sretan vam roðendan",ali sad je bilo pismo i sasvim drugi rukopis,"pošto sam prilièno ostario i ne znam hoæu li doèekati vaš iduæi roðendan moram vam odati tajnu,moj sin se objesio istog dana kada ste ga ostavili i ostavio mi je poruku da vam za svaki roðendan poklonim buket ruža i još jednom sretan vam roðendan!!!!!!!!!!"

Bila sam dijete a opet odrasla zena.

Bila sam poput sestre a opet ona koja ga je voljela.

Pitam se jeste li voljeli nekoga ljubavlju odrasle zene,naivne djevojcice,iskrene prijateljice,tihe ljubavnice?

Ja jesam,ne jedan dan,ne mjesec ni godinu vec dugih 12 godina.

Ugledala sam ga svojim djecijim ocima i shvatila da postoji ljubav na prvi pogled.

Nisam znala sto me ceka.

smjeh,suze il sreca?

Te zelene oci postale su mi san svake noci,svaki sam dan cekala hoce li doci?

Trudila sam se biti najbolja prijateljica i uspjevala sam bila sam njegova Kraljica.

Ona koja je cuvala najlude tajne,znala sve njegove snove,sve zelje i strahove.

A ja sam ga svakim danom sve vise voljela.

Bio je djete a opet odrastao muskarac.

Toliko sam vjerovala u njega,mislila da me voli.

I volio me kao jedinu sestru.

Odrastao je uz djeda i baku koji su bili sve sto je imao.Kada sam dosla ,davajuci mu prijateljsku ljubav,savjete,pomoc,obje ruke kad god padne

postala sam mu obitelj,ljubav ali ne ona koja sam htjela biti voljena i jedina.

Cesto je mjenjao cure,neke su mi bile prijateljice,neke nikad nisam sretala,neke su bile drage,neke sam mrzila ali niti jedna od njih bezbroj nije trajala.Svaka je samo onako jadno prolazna.Svakim danom sam odrastala,sve vise ga voljela,postajala ozbiljnija.Priznati ljubav nisam naucila.Bila sam njegov ponos,pametna"sekica",pristojna curica,dobra ucenica i sportasica.Njegovi prijatelji su me voljeli jer sam bila tako posebna.Zajedno smo se smijali svim onim prolaznima,odbacenima i odmah zaboravljenima.A nikad nije ni slutio koliko sam puta pozeljela biti bar jedna od tih prolaznih al samo da budem.

Prolazili dani,godine a moje prijateljice sve umornije od mog cekanja,plakanja i gledanja kako se ljubi s drugima a onda komentiranja pa nije ti losa braco,slatkica je.

Moj mobitel priznao mu je koliko ga volim dok sam ja odgovarala pred plocom a mobitel ostavila najboljoj prijateljici da mi ga cuva.Bas na moj rodjendan.

Nije nazvao,nije odgovorio,ispred skole nije cekao.samo sam slusala:eto vidis nije te zavrijedio,oprosti ali zivot ti se zbog njega promjenio.Nije se javljao danima,nije me podigao u zrak i vrtio,nije mi rekao sreco Sretan ti rodjendan,voli te braco,nije se pojavio dugo,predugo.Sjedila sam ispred skole,bez prijatelja,njegovog osmjeha i zezanja.Sjedila i kajala se sto mu nisam sama priznala i da budem iskrena to si jos ni danas nisam oprostila.Kad sam najmanje ocekivala srela sam ga,bez sjaja u ocima i prelijepog osmjeha,prisao je i poceo pricat:ej di si?kako si?sta radis?Bila bih sretnija da je dosao i ubio me,rekao mi kucko lazljiva nikad me nisi kao brata voljela ali nije.Postala sam poznanica,cak ni prijateljica.Da sam bar tada shvatila i nekim drugim putem krenula!Ja sam se jos vise trudila,sve sto sam znala da zeli kupovala mu,svaku koju je zelio imati namjestala mu,trudila se biti mu zlatna ribica samo da se vratim bar da budem opet kao sekica.I jesam,uspjela sam.Opet sam bila najbolja,opet najdraza a izjava o mojoj ljubavi kao da se nikada nije ni napisala.Svaka moja prijateljica imala je nekoga,bar je mjesec dana bila voljena a ja sam 9 godina patila.Nisam znala kako je kad te netko zagrli,pojubi,dodirne.znala sam samo kako voljeti i to najbolje skrivati.Jednog dana sam odlucila sve prekinuti i svakom bicu svoju ljubav priznati.Kuci su svi poludjeli,sve mi zabranili,svaki dan me kontrolirli.ali sta su oni bili za mene i moju ljubav??Nista,samo ljudi koji ne znaju iskreno voljeti.zaboravila sam da postoje.Oni su me izdali,ni u jednom trenu me nisu podrzali.Vise se nisam trudila da budem najbolja,da budem obiteljska slatkica,najmlada dobra curica.Mrzila sam ih,skolu,svoj razred,prijatelje.Htjela sam njegovu obitelj,njegove prijatelje,htjela sam njegov zivot umjesto svog.Cekala sam ga satima,prosao je cijeli dan,noc,jutro,popodne cinilo se kao vjecnost.Sjecam se njegova baka se spustila u prizemlje zgrade:Jeste li poludjeli,ti ovdje cijeli dan i noc a on ispred zgrade ne klupi!Otvorila sam vrata zgrade i stala na vrh stepenica prisao je i stao kraj zadnje.Nikad prije nisam vidjela suze u tim zelenim ocima.Ej,ne mogu zivjeti a da ti ne priznam koliko te volim i koliko sam te voljela svih ovih godina.Nasmijao se,prisao mi i uhvati me za ruku,dodi,sjedi kraj mene.Lagala si me znas?Volim te braco.Nasmijala sam se,bila sam djete kad sam te srela,bila bi to djecija ljubav ne bi uspjeli a to nisam htjela,onda sam shvatila da imas toliko onih u prolazu to nisam mogla zamisliti da budem,uvjek si me ucio da budem ponosna,pametna,da ne budem nicija lutkica.Nasmijao se.Znas braco rekla sam smijuci se ovako mozemo pricati satima daj da skratimo muke pa mi reci mozes li me voljet,mogu li biti ja i samo ja u tvom zivotu?Sutio je,gledao je u pod,mogla sam cuti kako dise ,cinilo se kao da je vjecnost prosla kad mi je rekao:Mlada si,nisi nista prosla,samo trening,skola,poludjet ces za koju godinu i ostavit ces me.Znas da si mi sve na svijetu,daj mi vremena.Vremena?Dala sam ti 9 god.Bili smo djeca,nisam znao.Sjecam se da sam ga jos samo jednom za ruku primila i tiho izgovorila:Ako te ikada netko bude volio bar malo poput mene zivjet cu mirno jer cu znati da imas nekoga tko te voli i usrecuje a tvoja sreca mi je najvaznija.Dala sam mu narukvicu bijelog zlata koju sam imala od kad sam se rodila,tiho sam rekla:Neka te sjeca koliko sam te voljela.Okrenula se i otisla.Kao da sam si zivot za sve vremena olaksala.Sljedeci dan je zvao,molio,objasnjavao...ja nisam htjela razumjeti,sad sam se htjela namjerno inatiti,da vidi sta znaci zbog ljubavi patiti.Godinu dana je molio svaki dan,da krenemo ponovo kao par.A ja?Uzivala sam da me moli,ponizavala ga,ismijavala ga,na njemu iskaljavala sve one zabrane koje sam imala od obitelji radi ljubavi prema njemu,a opet kad bih dosla doma plakala sto sam tako tvrdoglava.Tesko bi netko to mogao shvatiti,bila sam cura koja je htijela patnju vratiti.A uostalom on me ucio da nikada ne dopustim da postanem igracka,sad me volis,sad ne.sad mi se javis,godinu dana ne...Moj zivot je izgledao poput pakla,kuci su me zbog njega izludivali,njega zbog svog ponosa nisam htjela.Nisam vise mogla izdrzati sve zabrane,sve svade,sva optuzivanja bez razloga i jedno jutro sam jednostavno odlucila odlazim.Ispisala sam se iz skole,napustila trening,prijatelje,obitelj,sve.Otisla sam 900 km dalje gdje nikoga ne poznajem,gdje me nista ne njega ne posjeca, nema laznih optuzba.Zivjela sam iz dana u dan,misleci biti ce bolje,zaboravit cu ga,neka pati malo zbog mene pa cu se vratiti,moram mu pokazati kako je meni bilo tolike godine.Godinu i 6 mj.nisam nikoga nazvala,zivjela sam u sestrinom stanu,drugoj drzavi,drugom gradu.Prvih dana bilo mi je dobro,privikavanje na grad,ljude,novi dom,samacki zivot,skolu,prijatelje,bilo je lijepo neko vrijeme...A onda griznja savjesti,kako je?sto radi?je li sretan?Ima li nekoga koga voli?Misli li na mene?Brojala sam dane da mi zavrsi skola i da se vratim.Ipak kuci ce mi biti najbolje,u svom gradu najlijepse,on ce mi se vratiti i sve ce biti kao sto sam zeljela prije.Grad,ljudi,Prijatelji sve je bilo isto kao da nikada nisam niti otisla.Isti dan potrazila sam ga.Srela sam prijatelje i odmah ih za njega pitala.on ti je negdje okolo,ne znam nismo ga vidjeli dugo,nije u gradu,on je puko,njemu je droga pojela mozak...Svasta sam cula.Morala sam ga naci..i jesam isti dan.Njegove oci vise nisu bile onako sjajne i lijepe,nije imao djecacki osmjeh...dugo smo stajali jedno kraj drugog bez rijeci,Oprosti mi...tiho sam izgovorila gledajuci u pod,Oprosti.Zagrlio me,stisnuo me uz sebe Uvijek ces biti moja kraljica rekao je.Pomislila sam sve je uredu,ljudi pricaju gluposti. Uskoro je sjeo,uhvatio me za ruke i rekao:Idi,budi sretna u zivotu,nadam se da si me zaboravila,da si sretna.Nisam mogla vjerovati.Sta ti je jesi poludio?Ja vise nisam onaj isti,onaj koga si voljela,po cijele dane i noci sam na ulici,zivim sam,imam druge prijatelje.Koga?Htjela sam znati!Kad mi je nabrojao mislila sam da cu umrijeti,ljudi koji su bili dno dna,prodavali su drogu,zivjeli za travu,speed,kokain i tko zna sta jos.Pa nikada ih nisi volio,jesi puko,sta ces ti s njima?Gledao je u pod...dugo jako dugo.Ja mrzim tvog brat rekao je.Molim,nisam mogla vjerovati!Kad si otisla on mi je radio scene,krivio mene,rekao da nikada vise neces doc.Mislila sam da umirem.Zasto uvijek meni?Sa svojim bratom do dana danasnjeg nisam progovorila ni rijeci.I najvjerovatnije nikad ni necu.Ljubav nije prestala ni tada i dalje sam ga ludo voljela i uporno za sve sebe krivila.On je postajao sve gori,a ja sam se trudila da mu budem blizu pa sam se druzila sa istim drustvom samo da doznam gdje je?S kim?I sto radi?Proslo je 12 godina kad sam ja odlucila da bih mogla s drugim probati.Nije islo,nisam mogla a da ne mislim na njega koliko god da sam se trudila.I onda jednog dana...Cijeli grad prica dobio je puno godina koje ce provesti iza resetaka...Mislila sam da cu umrijeti,pitala sam se gdje je decko kojeg sam davno upoznala,gdje je ona maza?Gdje je onaj u kojeg sam se zaljubila.Dosao je do dna ja tamo nisam mogla za njim.U to vrijeme upoznala sam decka koji me toliko podsjecao na njega,njegove oci,glas,njegove sale,toliko toga.bio mu je i prijatelj,mislila sam da necu uspjeti,nije fer u drugom njega traziti.prolazili su dani ja sam se navikavala,zavoljela ga.Nisam ni pomislila sto cu doznati kad mi je jedan dan zazvonio mobitel.Prijateljica me zvala:Ej sreco izasao ti je van!Ostala sam bez rijeci...Moj decko je stajao iza mene i pitao me:ljube sta je bilo?Tiho sam rekla:Izasao je!Nikad necu zaboraviti taj pogled,to pitanje:Hoces li me sada ostaviti zbog njega?Bilo je to najgore pitanje koje mi je netko postavio.Naravno da necu rekla sam.I nisam.On je izasao,nije mi bilo lako,pokusao je pricati,miriti se ali nisam popustila.Naucila sam kako je kad nekog povrijedis i nisam htjela to ponovno uciniti.

malo sam citala preko redova preduuugo mi je

Jednog kisnog dana Tea je setala ulicom grada. Bila je u mantilu i cizmama, koje nisu bile takve da bi je stitile od kise. Voljela je sa seta po kisi. Uvjek je govorila da joj pomaze da odkloni svakodnevne probleme.

Tea je bila ucenica, i imala je petnaest godina. Bila je odlican dzak, dok nije srela njegove plave oci i dok jedno drugom nisu rekli "zdravo". Od tog dana su njeni vidjeli da se sa njom nesta desava. Pocela je da se sminka i oblaci suknje i haljine do tada je nisu mogli izvuci iz farmerki.

A onda je njen otac nasao Kristijanovu sliku u fijoki. Od tada nije smijela da izlazi napolje. Kada joj je kasnijo autobus, roditelji joj nisu vjerovali.

Tea je svakoga dana bila tuznija i tuznija, nije ga mogla izbaciti iz glave, jer joj se pricestio za suze. Jos se nisu ni poznavali a znali su da pripadaju jedno drugome.

Zajedno su setali po kisi, a odma bi Tea rekla "hajmo pod nase drvo". A onda bi dugo sjedili na klupi ispod drveta i pricali.

To je trajalo sest mijeseci.

Sest mijeseci sunca, ljubavi, nezaboravne ljubavi.

Onda su Teu poceli pratiti, a ona je razmisljala o samoci. Pocela je da prica Kristijanu, al je on sve najmanje od nje krio. Zatim je sjedila u svojoj sobi i pokusavala da prica sa svojom majkom, ali ona nije marila za nju. Mama je progovorila sa Teom, a Tea je rekla "cujes li kako se lijepo i tiho cuje".

Kristijan je stalno cekao na klupi ispod drveta, ali Tea nije dolazila. Nije je bilo, i kad bi neko pitao za nju, svi su cutali.

Tea se potpuno promjenila. Drugarice su joj rekle da Kristijan odlazi iz grada. On govori "tu sam nasao i izgubio srecu".

Voz je kretao u 14.00 sati. Ona se vracala iz skole, nije otisla kuci vec na stanicu. Nasla je voz koji je trebao krenuti i nasla je i njega, pune oci suza. Vidio je Teu i iskocio, cvrsto je zagrlio. Oboje su plakali. Kristijan je rekao "stacemo Tea, sta da radimo, da bi smo zivjeli srecno?". Ona ga je gledala i njegove plave oci, a suze su joj postale teget.

Cutala je i jecala.

Voz je vec krenuo "zbogom Tea, mozda cemo se nekad sresti. Ja odlazim a ti znaj da te jos uvjek volim".

Dugo je mahao, a ona je stajala i dugo mahala za vozom. Nekako je nasla put do kuce i odma je otisal u svoju sobu.

Odlucila je da se ubije. Kad su joj roditelji otisli na posao, jos je uvjek sjedila u svojoj sobi i razmisljala. Bio je Petak 13. Usla je u kupatilo i pustala toplu vodu u i usla u kadu. Pocela je histericno da se smije drzeci zivot u rukama, dok je umirala govorila je Kristijanovo ime.

Tea je polako i sigurno koracala u smrt.

Otac je usao u kupatilo i poceo je da vice "ja sam kriv za sve, za sve!". "Ja sam je ubio!". Zena ga nije razumila, ali kad je dosla pala je u nesvjest.

Dosla je hitna pomoc, ali je bilo prekasno.

U njenoj sobi su nasli pismo, pisalo je:



Petak 13



Dragi Oce



"Nemoj da se ljutis na mene. Ovo je bilo najbolje i najlakse resjenje. Nije me bolilo. Moj Kristija je otisao iz grada a ja za uvjek iz ovoga svijeta. Vi ste jos mladi. Ako budete imali kcerku, daj te joj ime Tea. Neka ima ono sve sto nisam ja imala. Neka bude srecna.

I poslije svega VOLI VAS VASA TEA".





Dan poslije Teine smrti stiglo je pismo od Kristijanovih roditelja, pisalo je:





Subota14





Draga nasa Tea



"Kristija nije vise ziv. Od kada se vratio, djelovao je nikako, izgubljeno. Bio je petak 13. Ovdje je padala kisa, nije htjeo da ponese kisobran, neznam zasto. Drug mu je rakao da se skloni sa puta zato sto su kola nailazila, Kristijan ga nije poslusao i kola su ga udarila. Na smrt nam je rekao: "Ja moram svojoj Tei, on me zove."

Dao mi je adresu da ti napisem DA TE JE PUNO VOLJEO.

Kristijanovi Roditelji

ljudi ja cju da plachem mnogo je tyzhno

Baš su tužne owe priče...

Da.......